Petra Cvetanović |
“Šta ceš u Bugarsku tamo možeš da odeš kad hoćeš”, ovo su otprilike bile reakcije svih mojih prijatelja pre mog odlaska na praksu. Pošla sam 27 juna ujutru. Išla sam kolima na granici sam bila za 3 sata. 10 min na granici i nastavila sam put! Išlo nas je petoro uključujući moje dve sestre ( cisto da me isprate J). Stali smo da jedemo i tada sam prvi put dobila nagoveštaj koliko je Bugarska ustavari jeftna. Nastavila sam put i stigla u Blagoevgrad oko 12 sati uveče.
Iako je bilo kasno predstavnici AIESEC-a su bili nasmejani i ljubazni. Drugi volonteri su već bili tamo. Naš internacionalni tim činili su predstavnici Moldavije, Slovačke, Tajvana, Litvanije i Srbije. Zgrada Američkog Univerziteta u Bugarskoj, koji je bio zadužen za našu praksu, bila je više nego impresivna. U početku jedini naš posao bilo je upoznavanje grada i međusobno druženje. Iako manji od Niša, Blagoevgrad je definitivno grad u kome ne može da vam bude dosadno. Pored teniskih terena, kuglane, kineskog restorana i akvaparka u blizini je i jezero. Prodavnica ima mnogo, a ono sto me je oduševilo bila je “Emo” prodavnica sa mngoooo bedževa jupiii. Posle nekoliko dana preselili smo se u kampus fakulteta. Sačinjen je od 3 zgrade (Skaptopara 1,2, i 3), bilo je tu svega i svačega: teratana, kompjuterska laboratorija, sala za ples…
Na našem prvom “brifingu” dobili smo uputstva šta treba da radimo odnosno koje su naše odgovornosti. Mi smo bili savetnici u kampu, svako od nas je imao svoju grupu dece (od 15-18 god). Naš zadatak je bio da sa njima radimo aktivnosti posle večere. Moja grupa se zvala: “Polar bears”, we know how to chill. Radili smo svakakve igrice išli smo sa njima i u bioskop. Uveče je naša glavna odgovornost bila da proverimo da li se svi nalaze u sobama i da se postaramo da u njima ostanu. Prve nedelje smo se bas trudili, druge nedelje smo im malo gledali kroz prste, trece nedelje smo digli ruke.:) Sto se tiče popodnevnih aktivnosti tu smo pomagali koliko smo mogli. Dva puta nedeljno sam drzala hip-hop casove. Sala u kampusu je bolja od bilo koje sale u Nisu! Deca su bila super. Većinu vremena sam provodila sa njima. Neverovatno su energični i zabavni a s obzirom da su se u kampu uglavnom pričali ruski i španski naučila sam dosta novih reči. Sa članovima AIESEC-a i drugim studentima iz USA Peace corps-a išli smo u Underground club, na kuglanje, gledali smo filmove (U 3D-u J ).
Opraštanje je bilo veoma tužno, kad vidite 30 ljudi koji plaču teško da se možete suzdrzati. A obzirom da sam upoznala nekoliko osoba koje bi stvrano mogle da mi budu srodne duše bilo je još teže! Dobila sam poklone od drugarice uz Kazahstana. Posle završetka letnjeg kampa, kampus je delovao veoma prazno i tužno, raspoloženje je uglavnom bilo letargično. Zatim je došlo na red međunarodno takmičenje iz matematike. Moj posao je bio da idem na aerodrom u Sofiji i tamo dočekam ljude. Posle toga uglavnom nismo imali neka značajnija zaduženja. Upoznali smo ljude iz bukvalno celog sveta: Juzne Afrike, Nigerije, Koreje, Singapura, Brazila… Neverovatno kako je toliko različitih nacionalnosti stalo na jedno mesto, bilo je pravo uživanje posmatrati takav skup ljudi! Neverovatno kako su neke nacije toliko različite a neke toliko slične. Onda su ljudi polako počeli da odlaze. Ja sam bila medju poslednjima. Po mene su opet došli isti ljudi. To je bila divna slika, moje sestre srecne i spremne za Shoping i ja izmorena i tužna pored njih. Shopingovali smo skoro ceo dan i onda je došlo vreme da se oprostim sa Bugarskom. Nisam bila srecna, imala sam osecaj kao da idem od kuce. Sela sam u kola. Dok sam prolazila kroz Blagoevgrad prisećala sam se svih lepih uspomena sa ove prakse.
Praksa 2011, i sve osobe koje sam upoznala tokom nje zauvek će ostati i mom sećanju. Nadam se da ću se i sledeće godine vratiti makar na nekoliko dana da ponovo vidim sve te prijatelje i prisetim se uspomena… J
P.S. Videvši poklone koje sam im donela, prijatelji sa početka priče prokomentarisali su: “ Ajde da idemo sledeće godine tamo na more “… J